Nova poslastica iz češke književnosti

Koprivnička izdavačka kuća Šareni dućan hrvatskim je čitateljima podarila još jedan biser češke književnosti. Nakon izdanja koje je objedinilo Hašekove humoreske i skraćenu verziju Švejka (2010) te kultnog Oklopnog bataljuna Josefa Škvoreckog (2012), svjetlo dana dočekao je i kraći roman Ljeto hirovito (1926) češkoga klasika Vladislava Vančure (1891–1942), prema kojem je 1967. Jiří Menzel snimio poznati istoimeni film. Vančuru prati glas jednog od najvažnijih pripovjedača češke međuratne književnosti, tzv. čapekovske generacije 1930-ih. Vančura je nerijetko težio lirizmu, utjecao se bujnim pjesničkim metaforama, jeziku koji se može doimati čak i artificijelnim, gotovo naknadno „iskonstruiranim“. Hrvatski čitatelji u to su se mogli uvjeriti i u Vančurinu remek-djelu Markéta Lazarová, koje je prije nekoliko godina (2008) također prevedeno na hrvatski jezik. Ljeto hirovito nastavlja Vančurin uspješni recepcijski put u Hrvatskoj, i to upravo na sedamdesetu godišnjicu njegove tragične pogibije –  u jeku nacističkih odmazdi koje su uslijedile nakon praškog atentata na Reinharda Heydricha (u pogovoru koji prati hrvatsko izdanje greškom je navedeno „Heindrich“), omraženoga protektora nacističkog satelita Protektorata Češka i Moravska, Vančuru je 1. lipnja 1942. strijeljao Gestapo.

Radnja Vančurina „humorističnog romančića“, kako glasi podnaslov, vrlo je jednostavna. Smještena u imaginarne toplice Krokovy Vary na rijeci Orši koje odišu idilom i gdje kao da se zaustavilo vrijeme, radnja se rasipa na lanac situacijskih sekvenci posve reducirana događajnog slijeda. Fabulu lišenu „velikih“ događaja nadomješta banalna svakodnevica koja nam se razotkriva u svoj svojoj poetičnosti, pa i komičnosti, a to je isto vrelo iz kojeg će poslije nadahnuće crpsti drugi češki velikan pisane riječi, Bohumil Hrabal. Naglasak sa zbivanja Vančura premješta na stanja, na predočavanje specifične atmosfere, na niz razgovornih situacija koje nose pečat afektirane epske monumentalnosti, protkanih domišljatim i britkim dijalozima.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica, 2012.

Iz sukcesivna povezivanja poglavlja vrlo kratka trajanja ipak se uspijeva iskristalizirati osnovni kostur fabule: idilu u toplicama Krokovy Vary – koje nastanjuju živopisni likovi čudaci poput prijateljâ Antonína, kanonika Rocha i majora Huga – poremeti dolazak čarobnjaka i ljepotice Anne. Fatalna Anna u trojice će prijatelja probuditi prkos, pa gotovo i pobunu protiv malograđanskoga morala, stoga će je svatko od njih pokušati osvojiti – i to bezuspješno. „Romančić“ završava kao što i počinje: nakon odlaska čarobnjaka i ljepotice, gradić Krokovy Vary i njegovi likovi iznova se prepuštaju idiličnoj uspavanosti. Takvim raspletom događaja udaren je pečat cikličnosti, pri čemu bi se na semantičkoj razini ono što se nalazi između početka i kraja moglo smatrati svojevrsnim događajnim „ekscesom“. Kompozicija djela može se prikazati na sljedeći način: (a) red (malo mjestašce sa svakodnevicom koja se rasplinjuje u atemporalnosti) – (b) pomutnja (dolazak stranaca koji imaju funkciju uljeza u maloj zatvorenoj zajednici i koji u nju unose nemir; trostruki pokušaj osvajanja Anne; čarobnjakov tragikomični pad s užeta kao konačna potvrda debakla individualnih nastojanja svih važnih likova u djelu) – (c) red (odlaskom čarobnjaka i Anne ponovno se uspostavlja red ili barem njegov privid).

Usprkos fabularnoj ogoljelosti, Ljeto hirovito zanimljiv je i dinamičan tekst. Razlog tomu ponajprije treba tražiti u već spomenutoj činjenici da se pripovjedač dobrim dijelom oslanja na vrlo žive, razigrane i rafinirane dijaloge glavnih likova, pripovijedajući pritom o ozbiljnim stvarima lepršavo i zaigrano, a nerijetko i s jasno izraženim ironijskim odmakom. Upravo je ironija jedno od važnijih obilježja pripovjedačeva odnosa spram građe koju izlaže. Pripovjedač Ljeta hirovitog, kao i onaj iz već spomenuta romana Markéta Lazarová, zaslužio bi zapravo zasebno poglavlje – uostalom, nije slučajnost da je veliki češki strukturalist Jan Mukařovský napisao opsežniju studiju posvećenu upravo toj temi (Vančurin pripovjedač). Prividno ravnodušan i proziran, on nam se predstavlja kao nenametljiv posredovatelj priče, no njegova je uloga u djelu barem podjednako važna kao i uloga likova. Britkom ironijom kojom komentira radnju, kao i ambivalentnom ulogom sveznajućeg pripovjedača (primjerice, zna što je rekao netko u 14. stoljeću) koji u trenucima slabosti (ili zaigranosti?) priznaje vlastito neznanje (ne zna neke detalje koje bi trebao znati s obzirom na svoje sveznanje), pripovjedač kao da nam sugerira da ne postoji on zbog priče, već priča zbog njega.

Pozornost bi trebalo posvetiti i posebnosti Vančurina jezika i stila. Vančurin jezik vrvi neologizmima, stilski je snažno obojen, poetičan i uzvišen. Nećemo pretjerati ako kažemo da je jezik Ljeta hirovitog čak i do određene mjere umjetan u smislu osviještenog i opsesivnog umjetničkog promišljanja o jeziku i kroz jezik. Kontrastiranjem uzvišenog stila te (pseudo)knjižnog i arhaičnog jezika s jedne i banalne tematike s druge strane postižu se efekti neprestane začudnosti i komičnosti. Vančurino promišljanje jezika, njegovo poigravanje s njime, svjedoči o tome da je jezik, zapravo, bio autorova najveća preokupacija u kojoj je tražio (i nalazio) utočište. Prije svega, dokaz je to velike uzajamne ljubavi.

Ostaje nam još pohvaliti prijevod Renate Kuchar. Oni koji mogu čitati Ljeto hirovito na češkom jeziku i koji su svjesni kompleksnosti Vančurina jezika, mogu pretpostaviti koliko je potrebno imaginacije, domišljatosti, spretnosti i znanja, pa čak i smjelosti, da se ono prevede. Dodajmo i to da vrijedno izdanje prate ilustracije Josefa Čapeka, brata poznatijega Karela, koje su krasile i stranice prvoga češkog izdanja iz danas već davne 1926. Nije li sve to dovoljno snažan mamac za istinske književne sladokusce?